- Izdavačka kuća Odiseja
Ovog proleća Odiseja je organizovala prvi Festival književnosti za decu u Beogradu, i tom prilikom smo ugostili nekoliko autora i autorki za decu iz Srbije i inostranstva. Jedan od njih bio je i Jan de Kinder, koji je tom prilikom prvi put posetio Beograd. Nakon dve divne radionice sa decom i prijatnog razgovora iza kulisa, kada su se utisci malo slegli, odlučili smo da mu postavimo nekoliko pitanja o inspiraciji, stvaralaštvu i vremenu koje je proveo u našem gradu.
Šta vas je inspirisalo da pišete i ilustrujete za najmlađe?
Dok sam bio mali, često sam bio usamljen. Tešio sam se čitanjem. Knjige su mi otvarale vrata ka novim svetovima.
Sad želim da stvorim vezu između deteta koje sam bio nekad i odrasle osobe koja sam danas – kroz priče. Neku vrstu utehe za usamljeno dete koje sam bio.
Kad su moja deca bila mala, takođe sam želeo da im pričam sopstvene priče.
Kada dođe do stvaranja priče, čime započinjete – ilustracijom ili pričom? Kako oni utiču jedno na drugo u Vašem procesu stvaranja?
Uglavnom započinjem slikom ili osećanjem koje me podseća na detinjstvo. Posebna uspomena, miris koji pokušam da opišem ili rečenica koja mi iznenada padne na pamet. Po tom osećanju napravim crtež i smislim likove.
Dok pišem, tražim rečenice koje dodaju nešto crtežu ili mu daju novo značenje, ne opisujući ga doslovno. Slika i tekst stalno utiču jedno na drugo.
I tako, u nekom trenutku, pojavi se slika a za njom još jedna, pa onda rečenica. Dok slažem slagalicu i tražim, pratim intuiciju. Sve dok se ne pojavi nešto što me dirne. Slika ili rečenica koja to osećanje iz prošlosti učini opipljivim, ili mu pruži novu, neočekivanu interpretaciju.
Kako se rodila ideja da svoje knjige predstavljate kroz kamišibaj?
Kad su mi tražili da predstavljam svoje knjige, potražio sam način da pokažem svoje ilustracije a da ne moram da držim knjigu u ruci.
Otkrio sam kamišibaj – pozorište za pričanje priča. To je forma koja povezuje moju ljubav prema pozorištu i pripovedanju. Ohrabruje decu da obrate pažnju. Kao pripovedač, imate više slobode i stavljate sebe u službu priče. Bukvalno stojite iza kutije za pripovedanje, otvorite je i pokazujete slike publici. To je divan ritual.
Znamo da je Vaša omiljena boja crvena. Šta za Vas predstavlja crvena boja?
Crvena jeste moja omiljena boja. Istovremeno, ona je povezana s tim kako sam crveneo dok sam bio mali. Samo po sebi, to je divno, prijatno osećanje, ali u određenom trenutku, druga deca su to iskoristila kako bi me maltretirala.
Otad je crvenilo sa sobom nosilo osećaj ranjivosti. Trebalo mi je mnogo vremena da se pomirim sa tim vršnjačkim nasiljem i naučim kako da se izborim sa njim. Sad je crvena boja u središtu mog stvaralaštva.
Vaše knjige se bave neprijatnim, ali važnim temama. Odakle krećete pri odabiru teme za knjigu? Od problema, rešenja ili inspiracija leži negde drugde?
Sve teme koje izučavam u svojim delima povezane su sa događajima iz mog detinjstva. Nešto što sam tad primetio ili sa čim sam se borio kao dete.
Dugo radim na svojim pričama i crpim inspiraciju iz pozorišta, cirkusa, ulične scene, plesa i vizuelnih umetnosti. Sve to me inspiriše i dok ih istražujem, često uvidim nešto ili otkrijem rešenja za priče na kojima radim.
Koje poruke biste izdvojili kao najbitnije u celokupnom Vašem stvaralaštvu? Šta biste voleli da nauče odrasli, a šta deca iz Vaših knjiga?
Kroz svoja dela pokušavam da prenesem sopstvenu osećajnost i ranjivost.
Ranjivost je snaga. Istovremeno, u svojim pričama želim da dam glas povučenim i stidljivim ljudima. Ponekad taj tihi glas, ili glas nekoga spolja, ima mnogo toga da kaže.
Zašto Vam je priča o Crvenkapi važna? Zašto ste želeli da se poigrate sa tradicionalnim ulogama u priči?
Zaista volim tu bajku i lik vuka. Za mene, bajka je metafora toga kako se odrasli ponekad ponašaju jedni prema drugima. Želeo sam da pružim drugi ugao tradicionalne priče.
Poruka knjige je da se i to da se odrasli ponekad raspravljaju, ali da, dok si dete, ne možeš ništa povodom toga.
Šta je na Vas ostavilo najveći utisak u Beogradu? Da li ste pronašli neku inspiraciju za novo delo?
Sa ogromnim zadovoljstvom se prisećam dirljivih reakcija dece i njihovih nastavnika tokom naših radionica.
Tokom posete Beogradu, video sam mnogo lepih zgrada i veoma živahan grad.
Za mene, park (Tašmajdanski park) je bio najveće otkriće: to kako park služi kao mesto sastajanja dece i odraslih i kako se tokom vikenda toliko toga dešava u parku. Park kao mesto susreta, kao veza među ljudima – to je nešto što će nastaviti da me inspiriše.
Razgovor vodila: Marina Čolović
Fotografija autora: Steven Massart



